ZMAJEVO NAJDRAGOCJENIJE BLAGO

01.04.2006., subota

U davna vremena živješe u dražesnoj kućici na rubu šume jedna princeza. Njen muž je bio pravi zmaj, a imali su i sina - malog plavokosog dječaka. Dječak je imao malog žutog psića kojeg je zvao Zuzu. Princeza je voljela svoga zmaja i svoga sina i kućicu u kojoj su živjeli, dječak je volio svoju majku i svoga psića i igrati se u vrtu, psić je volio dječaka više od ičega na svijetu, a zmaj je sa svoj tri srca volio svakoga od njih i sve njih zajedno i ništa mu nije bilo milije od toga da ih zatekne sretne i spokojne kada se vraćao sa dalekih letova.

Mora se priznati da sve to danas zvuči pomalo čudno jer je bilo poznato da su zmajevi opasna i opaka bića koja više od svega vole otimati princeze, kinjiti ih na sve moguće načine i čak ih proždirati, i to što ljepše to slasnije, te da je mnogi vitez poginuo oslobađajući princeze od zmajeva, kao što su i mnogi zmajevi stradali od vitezova i drugih junaka koji su riskirali glave da bi oslobodili lijepe princeze. Ali niti su svi zmajevi bili isti, niti su sve princeze mrzile zmajeve i živjele u strahu od njih, i baš zato su princeza i zmaj koji su se zavoljeli otišli živjeti daleko od svih, da bi mogli živjeti u miru, kako im najviše odgovara. Jedino što im je kvarilo sreću bilo je što se zmaj i dalje morao baviti svojim zmajskim poslovima i nikada ga preko dana nije bilo kod kuće.

Zmaj se vraćao uvijek kasno noću, kada je mali dječak već spavao, a odlazio rano ujutro prije nego se dječak budio, i tako plavokosi dječačić nikada nije vidio svog oca, ali znao je da ga otac voli jer je često ujutro kada se probudio zaticao poneki dar iz dalekog svijeta: školjku iz presahnulih mora, šareno pero ptice kakvu nitko nije vidio, ljeti kocku leda s krova svijeta i slične darove. Dječak je i po tragovima u kući zamjećivao svaku noć kada mu je otac bio, a i po tome što je drugoga dana majka bila posebno sretna i od jutra do navečer je pjevušila po kući i vrtu. Majci je u potpunosti vjerovao sve što mu je rekla, a i ona ga je uvjeravala da ga otac bezgranično voli. Ipak, malom dječaku je najveća želja bila da napokon vidi svog oca.



Princeza i zmaj su često razgovarali o tome, ali i jedno i drugo nisu znali kako bi ispunili želju svog sina. Kako je zmaj bio zaista jedan strašan zmaj, oboje su se bojali da bi se dječačić mogao jako prepasti ako vidi svog oca, da bi se mogao toliko prestrašiti da bi se bojao oca cijeloga života, a to nikako nisu željeli da se dogodi. I zato je i zmaj, ma koliko bio sretan kada je satima gledao sina kako spokojno spava, bio istovremeno i tužan i zabrinut i nije znao što učiniti.

Kadikad se zmaj vraćao i ranije no što je dječačić zaspao. Tada bi sletio na proplanak na kojemu se njegov sin najradije igrao sa Zuzu i skamenio. I kako je dječačić oduvijek znao da je na proplanku na kojemu se najradije igra kadikad kip kamenog zmaja, a kadikad nije, ništa mu u tome nije bilo čudno. Ili bi zmaj sletio na livadu pred kuću, omotao se krilima, sklopio oči i izgledao je sasvim kao neko čudno brdo. I kako je dječačić oduvijek znao da je na livadi pred kućom u kojoj živi kadikad jedno čudno brdo, a kadikad nije, ni to mu nije bilo najmanje čudno. A zmaj je ležao u dubokoj travi i kroz zatvorene kapke gledao dječačića kako se igra sa psom pred njegovim nosom, udisao njegov miris i bio najsretniji zmaj na svijetu.



U ta davna vremena život je bio prepun opasnosti. Šumom su lutala razna opasna zvjerad i čudovišta, a livadama prolazile vojske, razbojnici i putujući trgovci koji su se vrlo malo razlikovali od razbojnika, ali princeza se nije ničega bojala. Zmaj joj je dao čarobnu zviždaljku, i ma gdje se nalazio, ako bi ona zviznula u nju, dojurio je poput najbržeg vjetra iz bilo kojeg dijela svijeta. Niti plavokosi dječačić se nije ničega bojao jer je vjerovao da je Zuzu najhrabriji pas na svijetu i da ga može obraniti od svih opasnosti.

Tako se jednom dječačić igrao sa psićem na livadi ispred kuće kada je iz šume izišao opaki veliki suri mejdvjed. Mejdvjed se silno obradovao spazivši dječačića i psića: nije se mogao odlučiti koji od njih je slasniji zalogajčić. Dogegao se do njih i uspravio u punoj veličini i zadovoljno ih odmjeravao pitajući se kojega prvo pojesti. Nimalo ga pritom nije smetalo što se Zuzu srčano postavila ispred dječačića i bijesno lajala da ga otjera. Dječačić je bez straha i sa zanimanjem posmatrao mejdvjeda koji se nadvio nad njim, siguran da Zuzu neće dozvoliti da mu išta naškodi. Ali onda je mejdvjed ugledao kako se na obronku brda koje se uzdizalo iz trave iza dječačića najednom pojavila dugačka vodoravna pukotina koja se polako širila, a kako se širila tako je sve više otkrivala zelenkasto-plavkasto-sivo hladno zmajevo oko i uspravnu zmijoliku zjenicu. Kada se oko do kraja otvorilo bilo je veće od cijeloga mejdvjeda i netremice ga je promatralo. Mejdvjed je stajao sleđen od straha, a kada se uspio pomaknuti okrenuo se i pobjegao glavom bez obzira ispraćen lavežom psića. Dječačić se vratio igri s drvenim kolicima u kojoj ga je mejdvjedov dolazak prekinuo, a kada je pogledao na brdo, ono je izgledalo kao i obično kada je bilo ondje.



Drugom prilikom su u vrt banuli razbojnici. Kanili su upasti u kuću, pobiti sve stanovnike i opljačkati sve što nađu, no kada su htjeli nahrupiti na vrata da ih razruše, spazili su na njima zmajev znak koji je govorio čija je to kuća. U taj su se tren vrata otvorila, izašla je princeza i upitala ih što hoće.

- Ništa... ništa... gospođo... - mucali su užasnuti.

- A to što ste mi pogazili salatu u vrtu?! - ljutito je upitala princeza.

- Oprostite, gospođo, oprostite... - počeli su kukati razbojnici. - Sad ćemo mi to popraviti... - i brzo su počeli kopati vrt svojim strašnim mačevima i kopljima, u šljemovima su donosili vodu s potoka i zalijevali svaki zgaženi listić salate i peršina da se oporavi, prekopali su cijeli vrt i još povelik komad koji princeza nikada ranije nije stigla obraditi, tako da je bez muke mogla posaditi i mrkvicu što je odavno željela. Nakon toga su se uz mnogo klanjanja i ne prestajući se izvinjavati povukli odakle su došli i više ih nikada nisu vidjeli.



Jednom se plavokosi dječačić igrao sa Zuzu na obali potoka koji je tekao sredinom njegova omiljena proplanka kada je iz vode tiho i neprimjetno izmilila ogromna gladna zla zmija. Spazila je dječačića i psića kako se igraju u podnožju velikog kamenog kipa zmaja i nije mogla vjerovati svojoj sreći kako je naišla na dva tako slatka i lako dosezljiva zalogajčića. Tiho poput mraka prikrila se i omotala se u krug uokolo njih, a zatim podigla glavu iz trave i širom razjapila ždrijelo - i nikada nije saznala što joj se dogodilo! Dječačića je prekinulo u igri jer mu se učinilo da je nešto sunulo iznad njegove spuštene glave, pogledao je oko sebe i vidio samo ogromnu spljoštenu zmijurinu i Zuzu koja se borila se dva pedlja njezina repa koji je jedini ostao neoštećen. Dječačić je bio silno ponosan na svoga hrabrog psića i odmah je otrčao sve ispričati majci.

Jednom su princeza i njezin sinčić krenuli u livadu brati cvijeće, a Zuzu ih je pratila i radosno trčala ispred njih. Odjednom se nebo zamračilo, zapuhnula ih je hladnoća, i ispred njih se stvorio Haruzard, najstrašniji zmaj na svijetu.

- Što ja to vidim?! - huknuo je vatru i dim. - Princeza! Prava pravcata princeza!

- Hm... da... - potvrdio je prašmont koji je uvijek sjedio na njegovom ramenu.

- Što ti hmčeš? - iznenadio se Haruzard.

Prašmont je počešao njuškicu ljepljivom prijanjalkom:

- Jest da je princeza... - počeo je. - I mogu zamisliti što misliš kada spaziš tako krasnu princezu - zaista je prekrasna. Ali...

- Što "ali"? - začuđeno ga je pogledao Haruzard.

- Ali... - nastavio je prašmont. - Nije to bilo koja princeza. To je princeza koja živi sa zmajem Savanaraakisom, a - ako se ne varam, a nema razloga da se varam jer se ja nikada ne varam - ovo sa njom je njihov sin...

Za to vrijeme je Zuzu bijesno lajala na Haruzarda, odvažno se postavivši ispred princeze i sinčića.

- Savanaraakis?! - huknuo je Haruzard. - Nisam ga nikada sreo, ali možda bolje i da ga nikada ne sretnem. Kažu za njega da je vrlo brz i okretan zmaj. Dapače, on je iz legla i loze vrlo brzih zmajeva, kažu jedan od najbržih. Nije toliko snažan kao ja, ali brz je, vrlo brz... No što se to mene tiče? Ja sam najmoćniji zmaj na svijetu i mogu što hoću!

- Naravno - suglasio se prašmont. - Kako ti kažeš. Naravno da možeš što hoćeš, ali...

- Kakav sad opet "ali"? - ljutito će Haruzard.

- Ništa, ništa... - brzo će prašmont.

Haruzard se zašutio i zamislio se. Nakon nekog vremena polako progovori:

- Ti si možda ipak u pravu. Jest da je ovo prekrasna princeza, jest da sam ja snažniji od svih zmajeva na svijetu, ali Svavaraakis je zaista neugodno brz. A ako bih pojeo ovu princezu, postao bi i vrlo, vrlo, vrlo ljut...

- Vrlo! - dometnuo je prašmont.

- ... i kako smo se našli na rubnim krajevima bajki u ova drevna vremena, možda je bolje da ga ne izazivamo. Jest da bih ga ja pobijedio...

- Naravno - suglasio se prašmont.

- ... ali mogao bi me gadno oštetiti prije nego ga dokusurim, a kako je svaka borba uvelike i stvar sreće, moglo bi mu se i posrećiti...

- Zlu ne bilo! - usklikne prašmont.

- A da bar pojedem psića? - zapita Haruzard. - Strašno mi ide na živce ovim kreštavim lajanjem!

- Mogli biste, gospodaru - potvrdi prašmont. - Ali kako bi to izgledalo da pored princeze i tako dražesnog plavokosog dječačića požderete samo psića manjeg od tri pedlja koji vam ne stane niti na jedan zub?

- Zaista, nikako - suglasi se Haruzard. - Dakle, što možemo? Uzmimo u obzir i da je, po svemu sudeći, vrijeme zmajeva na izmaku. Napravimo ono što bi bilo najpametnije... - te se obrati princezi: - Lijep dan danas, gospođo, a? Izašli malo u šetnju brati cvijeće? A? Krasan vam je ovaj dječačić, vidi se, na mamu! Prijatno vam bilo, drago mi je bilo što smo se susreli, moje poštovanje... - i iskesi se uz učtiv osmijeh. I odleti.



No vrijeme je nezaustavljivo teklo i plavokosi dječačić je stasao u snažnog momka. Zuzu više nije bila tako brza i okretna kao ranije i najradije je spavala u fotelji pored kamina. Ni princeza više nije bila lijepa kao u cvijetu mladosti, već je na neki drugačiji način bila ljepša nego ikada. Jednog se jutra mladić probudio i na mjestu gdje je otac obično ostavljao darove našao mač kakav nikada nije vidio: bio je svjetliji i oštriji od ijednog mača kojega je ikada izradila ljudska ruka. Mladić je zadivljeno prihvatio dršku koja mu se slila sa šakom kao da su izliveni iz jednog komada, a oštrica se je lako i precizno okretala kako je god poželio. Izišao je u vrt, pa do ruba šume i oprobao mač na jednom starom panju. Mač je jednim zamahom poprijeko prerezao tvrdo deblo koliko bi sjekirom trebalo sjeći cijelo jutro, i to tako glatkim rezom da se u njemu moglo ogledati kao u skupocjenom uglačanom namještaju. Mladić se zadivljeno vratio u kuću, majci, i zamišljeno razgledao mač. Napokon zapita:

- Majko, kako to da si ti princeza, a mi ne živimo u dvorcu nego u kućici na rubu šume?

Majka se osmjehnula:

- Zato jer smo ovdje sretniji nego što bismo igdje drugdje bili. I zato jer nam ne trebaju dvorjanici ni sluge ni vojnici-čuvari ni kuharice ni...

Ali mladić nije prestajao s pitanjima:

- A kako to da ja nikada nisam vidio svog oca, iako mi je to najveća želja u životu?

- Vidjet ćeš. Vidjet ćeš svoga oca kada odrasteš.

- A kako ću znati jesam li odrastao?

- Po tome što ćeš znati što bi želio biti, po tome što ćeš znati čime bi se želio baviti i po tome ćeš znati što bi želio postići.

- O, pa ja sve to znam! - uskliknuo je mladić. - Želio bih biti lovac na zmajeve, želio bih loviti zmajeve i želio bih iskorijeniti sve zmajeve na svijetu!

- Uh! - zabrinuto i tužno je uzdahnula majka. - Nije li te strah takve odluke? Mogao bi stradati. Zmajevi su opasni...

- Nije me strah. Imam takav mač da mogu sve pobijediti, a imam i neustrašivu Zuzu na koju se mogu osloniti.

- Sine, ako je to tvoja odluka - rekla je majka gledajući u stranu -... i otac i ja smo se dogovorili da ćemo tebi prepustiti izbor što bi želio biti, da te nećemo odgovarati, već da ćemo ti pomagati...



I tako je završio taj razgovor. Ipak, bila je jedna stvar koju je momak prešutio. Odlučio je da neće spavati sve dok ne dočeka kada će mu otac sljedećeg puta doći, da ga napokon upozna. Navečer je otišao u krevet kao obično, spustio glavu na jastuk kao svako večer, sklopio oči, ali se nije prepustio snu, već je do jutra ponavljao u sebi, bez glasa sve pjesmice koje ga je majka naučila od malena. I druge noći je napravio isto, a treće noći ga svlada umor i on zaspe.

No kako dvije noći za redom nije spavao, san mu se poremetio i ma koliko bio iznuren, iznenada ga je prenuo neki šum. Tiho se uspravio i osluškivao. Više se ništa nije čulo. Ipak zamijeti da Zuzu, koja je noću uvijek spavala do njegova uzglavlja, nije uz njega. Ustane i na prstima krene potražiti je. Otškrinuo je vrata svoje sobice i spazio kako pred kaminom sjedi najveći zmaj kojega je ikada vidio.

Zapravo, ako se izuzme zmaj Haruznard, kojega je sreo jednom dok je još bio mali dječak, i zmajevi koje je pokatkad znao vidjeti kako prelijeću tako visoko između oblaka da su se jedva razaznavali, nikada i nije vidio nijednog zmaja. No nije se prestrašio. Dohvatio je novi mač, naglo otvorio vrata sobice i banuo pred zmaja.

Zmaj se nije ni pomaknuo. Samo je okrenuo lice k njemu i raznježeno se nasmiješio. Mladić je zamahnuo mačem, ali se - trenutak prije nego je udario - zaustavio. Naime, spazio je kako Zuzu mirno leži u zmajevu krilu, zmaj je nježno češka iza uha ogromnim oštrim zmajevskim noktom, a Zuzu uživa. Zbunio se. Zmaj je uočio njegovu zbunjenost i nasmiješio se još srdačnije. Mladić je spustio mač, ali ga za svaki slučaj ipak nije ispuštao.

- Tko si ti i što tu radiš? I gdje mi je majka?

- Ja sam prijatelj tvoje majke... - rekao je zmaj - ...pa prema tome i tvoj. A majka je izašla na bunar po vodu da skuha čaj. Začas će se vratiti.

- Ali, ti si zmaj... - zbunjeno će mladić.

- Ma kakvi! - reče zmaj. - Samo tako izgledam. Što ćeš, ne možemo birati kako izgledamo... Ali trebao bi me vidjeti kada se naspavam, izgledam znatno bolje.



Mladiću je bilo teško povjerovati, ali se zmaj tako srdačno osmjehivao da nije mogao da mu ne vjeruje. Pored toga, nije bilo sumnje iz zmajeva držanja i boje glasa da ga jako voli, te mladić posramljeno skloni mač iza sebe. U tom trenu uđe majka. Iznenađeno je zastala kada ih je obojicu spazila, ali - kako je bila princeza - već u narednom trenutku se ponašala kao da se ne događa ništa neuobičajeno. Stavila je na vatru vodu za čaj, ali ne za lončić već za veliki kotao čaja.

- Molim te, vrati se u krevet i nastavi spavati. Ja bih htjela popričati s...

- Savanaraakisom - pomogne gost.

- Sa gospodinom Savanaraakisom - reče majka.

Kako je mladić bio dobro odgojen nije mu palo ni na pamet ne poslušati majku, te se pozdravio s gostom i krenuo prema svojoj sobi. Ipak, na vratima je zastao i zapitao:

- O čemu ćete pričati?

- O tvom ocu - reče majka.

- I o tome kako je prošlo vrijeme zmajeva otkako na svijetu ima takvih mladića poput tebe s takvim mačevima... - dometne gost koji je usprkos svim uvjeravanjima i dalje izgledao sasvim kao pravi zmaj, ma koliko se ni najmanje nije tako ponašao.

Možda bi se mladić da nije bio neizdrživo umoran drugačije ponio, ali ovako je samo odglavinjao do kreveta i bacio na njega. Posljednja misao prije nego je potonuo u dubok san bila je kako se prijatno osjećao dok je pričao s gostom.



Narednog dana je mladić spavao do podneva, no kada se probudio gost nije otišao. Ležao je na rubu šume, uglavljen između nekoliko hrastova, a pod sjenom njihovih krošanja njegovo ogromno tijelo se bojom stopilo s pozadinom šume. Zuzu je ponovo bila pored njega i umiljavala se. Mladić je došao do njih, sjeo pod najbliži hrast i zapitao:

- Ti poznaješ moga oca?

- Aha - promrmljao je zmajoliki.

- Reci mi o njemu... kako izgleda?

- To ti je barem jednostavno. Otiđi do obale jezera, nagni se nad vodu i pogledaj svoj odraz. Upravo tako. Samo što je nešto stariji... otprilike dvije tisuće godina.

Mladić se iznenadio.

- Dvije tisuće godina? Kako je to moguće?!

- Jednostavno - reče zmajoliki. - Tvoj otac je zmaj. Zmajevi žive vrlo dugo. Naravno, ako ih kakav vitez ili junak ne ubije.

- Da li to znači da sam i ja zmaj? - usklikne mladić.

- Aha - zmajoliki je smireno odgovorio.

Mladić se pobuni:

- Ali ja uopće ne izgledam kao zmaj!

Zmajoliki se nije dao smesti:

- Samo tako ne izgledaš. Ali zapravo jesi. U tebi teče zmajevska krv i kuca zmajevsko srce, a ne izgledaš kao zmaj jer ti je majka princeza. I zato je došlo kraju vrijeme zmajeva. Ti si i zmaj i princ. Kao princ ćeš se boriti protiv preostalih zmajeva, a kao zmaj ćeš biti jak i hrabar da ćeš ih moći pobijediti.

Plavokosi mladić je dugo razmišljao o onome što je čuo. Zmajoliki je šutio i netremice ga posmatrao onim pogledom punim ljubavi. Napokon mladić reče:

- Rado bih ti sve vjerovao, ali u tvojim riječima postoji nesuglasje. Ako je moj otac zmaj, kako onda izgleda kao ja?

Zmajoliki se nasmiješi i zadovoljno odgovori:

- Znaš postaviti pravo pitanje. Mudar si i zato te još više volim... - i sune poput sunčeve trake, tako brzo da se ni vršci trave ponad koje je projurio nisu stigli saviti. I nestane.

Mladić poviče za njim:

- Čekaj! Nisam te još pitao kada će se moj otac vratiti! - ali više nije bilo nikoga da mu odgovori.

Mladić se zaputi do najbliže vode u kojoj je mogao osmotriti svoj odraz. Potočić koji je tekao mladićevim omiljenim proplankom stvarao je točno posred čistine bistro jezerce. Kada je mladić prispio na proplanak, ponovo je zatekao kameni kip zmaja koji je povremeno bio ondje. No kako je mladić oduvijek znao da je na njegovu omiljenu proplanku kadikad kameni kip zmaja, a kadikad nije, ništa mu u tome nije bilo čudno. Nagnuo se nad vodu i zagledao u svoj lik. I kako se god zagledao, s koje god strane obilazio jezerce, kada je god pogledao vidio je pod sobom svoj odraz, a uokolo njega - kako je kip sve nadvisivao - veliki obris zmajevske sjene.

Mladić izvuče svoj mač, blještaviji od ičega na svijetu, priđe kamenom zmaju i počne na njegovom noktu oštriti oštricu koja je već bila oštrija i od travke zaborava. Sa svakim pokretom, kako je sječivo bivalo sve oštrije, osjećao je i da i u njegovom tijelu zrije snaga koju ništa neće moći zaustaviti.








- 09:24 - Komentari (7) - Isprintaj - #


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari On/Off

Ima li među namjernicima na ovom blogu netko tko bi znao, imao volje i vremena nacrtati ilustracije za ovu priču?

bablpas@hotmail.com